Zoran Milanović ulazi u poslovnicu Zagrebačke Banke na Trgu Bana Jelačića, dolazi do šaltera i kaže:
- "Dobar dan. Molim vas, možete li mi unovčiti ovaj ček?"
Šalterska službenica:
- "Naravno, gospodine. Možete li mi dati Vaši osobnu?"
- "Paaa, zapravo, ni ne nosim svoju osobnu sa sobom. Nekako mislim da mi ni ne treba. Valjda znate tko sam, je li..."
- "Da, znam tko ste, nasmije se, ali, to su pravila naše banke. Žao mi je što inzistiram, ali to sam obavezna napraviti."
- "Ali možete pitati bilo koga ovdje, sigurno svi znaju tko sam."
- "Gledajte, ja Vam to vjerujem, ali ipak trebam neki dokaz."
- "Preklinjem Vas, isplatite mi ovaj novac, nemam sad osobnu sa sobom, to sam ja, premijer."

- "Mogu Vam samo ispričati jedan sličan primjer. Prekjučer je tu ušao Mario Mandžukić, također bez osobne iskaznice. Nakon rasprave, jedan čovjek koji je bio u redu na drugom šalteru je viknuo "Mandžo, ide lopta!" Mandžukić se okrenuo, skočio i škaricama pogodio loptu i zabio je u rašlje ulaznih vrata. Nakon toga, svima je bilo jasno da je to Mario Mandžukić, pa smo mu napravili isplatu. Eto, možda nam i Vi možete nečim dokazati da ste to baš upravo Vi."
- "Uh, sad ste me baš zatekli. Totalno sam bez ideje. Nemam pojma što bih napravio, ništa mi ne pada na pamet..."
- "Jel Vam odgovaraju novčanice od 500 i 200 kuna ili da sve isplatim po 100?"